Jezikoslovac i začetnik: Luka Milovanov Georgijević

Luka Milovanov Georgijević
1784/85. – 23 . novembar 1828.

Rođen je u nahiji srebreničkoj, a u knežini Osatu oko 1784. Poslije dvije godine od njegovog rođenja, otac Milovan prelazi s porodicom u Srem, gdje se nastanio najprije u selu Čereviću, a potom u Vinkovcima. Ovdje je Luka izučio gimnaziju, u Segedinu filozofiju a u Pešti prava. 1810. kada je pisao svoje važno djelo, bio je učitelj srpske škole u Pešti.

Luka je prvo pohađao Srpsku školu, a sistem obrazovanja je bio zasnovan na ruskoslovenskom jeziku, da bi nakon završetka Srpske škole otišao u Glavnu njemačku školu u Vinkovcima koja je trajala tri godine i koja je bila jako religiozna. Pohađao je i Latinsku gimnaziju u Vinkovcima, a odatle je otišao u Segedin, jer ni u jednoj od ovih škola nije imao kao predmet filozofiju, pošto je htio da upiše prava. Smatra se da je u to vrijeme bio jedan od viđenijih građana u Pešti i 1807. bio je izabran za učitelja Srpske škole.

Imao je dovoljno vremena da se uključi u krug mladih intelektualaca koji su boravili u Pešti i da sa njima raspravlja o problemu reforme pisma i pravopisa, kao i književnog jezika. Ovom kulturnom krugu, daleko zaostajući u pogledu obrazovanja, priključio se i Vuk S. Karadžić (pošto mu je Marija Stanisavljević dala novac da liječi nogu u Pešti) i prvi put je od ovih ljudi i sam Vuk bio upoznat o potrebi reforme srpskog jezika i pravopisa.

Godine 1810. Luka je napisao svoje djelo “Opit nastavljenja k Srbskoj Slicnorečnosti i Slogomjerju ili Prosodii” koje se odnosi na ispitivanje pravila o srpskom stihotvorstvu i prozodiji, ali se u ovom djelu uglavnom bavio teorijom metrike i versifikacijom, a samo sporadično reformom pisma i pravopisa. Kada je rukopis predao mađarskoj cenzuri, ona je odobrila taj rukopis, ali Luka nije imao dovoljno sredstava da objavi ovo svoje djelo, a te iste godine Sava Mrkalj je objavio svoje djelo Salo debeloga jera libo azbukoprotres. Kada je Luka prikupio novac od članova ruskog crkvenog kora iz Irme nakon godinu dana, djelo nije mogao da štampa zato sto je napisano Mrkaljevom reformisanom ćirilicom koja je tada bila zabranjena.

On je u pravopisu htio jednostavnost. Po tome je i postupao, radujući se unaprijed ispravkama i dopunama. Ako se — govoraše Luka — među književnicima utvrdi jednakost u pitanju slova, lakše će se doći do gramatike koja je onda bila potrebna. Kad bi bilo gramatike, bilo bi reda i dosljednosti, te bi se znalo kako ko piše: ili srpski ili slovenski. Jednim slovom, jedan spisatelj ne bi se usudio inače, nego po pravilima one Pismenice, koju imamo, to jest za sad čisto slovenski pisati. Luka nalazi da se ni to ne radi tačno. On, pak, hoće da piše „prostim mojim materinim jezikom“, te zato i u pismena dira, vjerujući da će se tako pitanje, koje je već postavljeno, brže raspraviti, a može biti da će ko, izazvan time, i Gramatiku srpskoga jezika napisati.

Javljao se peh za pehom. Da bi se umilostivio članovima ruskog crkvenog kora, držao im je privatne časove i išao je pješke od Budima do Irme da bi 1814, jedne zimske noći kada je ušao u zagrijanu prostoriju, izgubio sluh. Nesreća ga je u stopu pratila, ostao je bez posla u Srpskoj školi i nije imao nikakvih izvora prihoda. U izuzetno lošoj materijalnoj situaciji ga je zatekao Vuk S. Karadžić koji mu je pomogao i doveo ga u svoj iznajmljeni stančić bogatog trgovca u Budimu gdje su proveli jesen 1814. i zajedno napisali Pismenicu srpskog jezika.

Postoji jedna pikanterija koja se tiče ogromnog Lukinog siromaštva, a to je podatak da je u papire od rukopisa zavijao meso i kobasice. Pošto je Pismenica srpskog jezika prva gramatika srpskog jezika sastavljena po ugledu na gramatiku Avrama Mrazovića Rukovodstvo k slavenstjej gramaticje, Luka je Vuku diktirao apstraktna gramatička pravila, a Vuk je zauzvrat njemu nudio dobar osjećaj za ono što je narodno, tako da Vuk nikada ne bi bio sposoban da napiše Pismenicu da nije bilo Luke.

Godine 1814. Vuk je objavio Pismenicu u Beču, ne potpisujući Luku, a Lukin Opit, koji mu je ovaj dao po odlasku, nije objavio, već ga je vratio nazad u Peštu. Prevodio je religiozna djela sa latinskog i grčkog jezika kod vladike Dionisija Popovića, ali nijedan od prijevoda nije bio potpisan njegovim imenom i prezimenom.

Smatra se prvim piscem za djecu. Pjesme Luke Milovanova su prvi poznati stihovi srpske književnosti za djecu. One se nalaze na početku razvoja poezije za djecu u Srbiji. Pune su topline, želje, radosti darivanja koja autor pruža svojoj djeci u svečanim trenucima (na pr. za Novu godinu ili neki praznik). Pjesme opisuju umanjene predmete i bića koja odgovaraju autorovom gledištu o dječijem viđenju okoline i svijeta. Na taj način se približava djeci, stvara toplu prisnu atmosferu, praznično svjetlo. Osjećanja i misli su izražena pojmovima iz stvarnog svijeta: cvijećem, igrom, lutkom, pticom, knjigom. U pjesmi Na knjižicu za novoljetni dar svaka strofa se završava hipokorističkim riječima: igrica, ptičica, ribica itd. Ova pjesma se smatra prosvetiteljskom poveljom i zavještanje.

IZVORI:
WIKIPEDIA
Andrea Gavrilović

Dizajn i programiranje: Rusmir Gadžo (www.rusmirgadzo.ba)