Crtice iz života filozofa: Fra Juraj Dragišić

Fra Juraj Dragišić (1445- 1520)*

1. Životni put fra Jurja Dragišića

Fra Juraj Dragišić rodio se oko 1445. u gradu Srebrenici, od oca, koji se, kako se čini, zvao Veseljko (Laetus). Svoje prvo obrazovanje stekao je kod domaćih franjevaca i stupio u franjevačku bosansku vikariju. Bilo mu je barem 18 godina kad su Turci 1463. godine osvojili Bosnu, pa je on pred njima pobjegao na zapad, izgleda s početka do Jajca. Odatle je krenuo s još jednim sudrugom (fra Ivanom iz Jezera) do Zadra. Fra Ivan je bio podđakon, a fra Juraj đakon. Sljedeće godine (u septembru 1464.) poglavar Reda poveo ih je sa sobom i smjestio u samostan u Ferrari da tamo završe teološki studij. Fra Juraj je učio teologiju i po drugim talijanskim gradovima (Paviji, Bolonji, Padovi) i napokon 1469. postao svećenik.

U to vrijeme postojale su dvije struje u franjevačkom redu: samostanska (konventualska), koja je više naginjala studiju, i opservantska (opsluživačka), koja je više njegovala djelovanje među pukom. Fra Juraj je bio izrazito sklon studiju, pa nije čudno što se opredijelio za onaj prvi ogranak Reda. I poglavari su ga predvidjeli za daljnji studij, pa je tako 1469. došao u Rim. Tamo se upoznao sa znamenitim kardinalom Bessarionom, izbjeglicom iz Grčke, i sjajnim poznavateljem grčke filozofije i teologije. Kako se čini, upravo njegovom preporukom on je dobio zadatak da bude učitelj sinu čuvenog urbinskog vojvode Federiga Montefeltro.

Nakon toga je, po svemu sudeći, otišao da produbi svoje znanje na dva najveća srednjovjekovna učilišta, u Oxford i kasnije u Pariz i tamo ostao do 1482. Tada je krenuo u Svetu zemlju, a iz nje otišao u Firencu za profesora na visokom učilištu u samostanu Sv. Križa na njemu je 1488. godine postao upravitelj. Bio je uopšte poštovan kao učen čovjek i dobar propovjednik. Ovdje ga je uzela za svog člana ugledna porodica Salviati, pa će Dragišić to prezime odsele upotrebljavati kao svoje.

Bio je opet prognanik i krenuo, možda od razočaranja, ponovno u svoju Srebrenicu. No, tamo su ga zaboravili, a to više i nije bilo pogodno mjesto za njega. Tako se on sklonio u Dubrovnik, gdje su ga, onako glasovita, objeručke primili. Ponovno je predavao, držao propovijedi, pisao, u ozračju opće pažnje. Godine 1500. u Italiji su ga se ponovno sjetili i pozvali ga da predaje na rimskom sveučilištu, gdje je kasnije bio i njegovim ravnateljem.

Godine 1507. postao je biskupom u gradu Cagli (na urbinskom području), a 1512. nadbiskup tzv. “nazaretske” biskupije u Barletti. Otada trajno boravi u Rimu i radi marljivo na V. lateranskom saboru (1512-1517). Umro je 1520. godine.

U Dragišićevom djelovanju postoje dvije snažne težnje: jedna je osvojiti vrhunce znanja, a druga postići visoke crkvene položaje. U sebi je osjećao sposobnosti i zajedno i za drugo, a prilike su često odlučile na koju će stranu krenuti.

2. Dragišić kao crkveni velikodostojanstvenik

Postao je provincijalom toskanske provincije 1490. za tekuće trogodište. Nažalost, opšti kapitul (zbor) Reda bio je tek 1494. Da bi on mogao biti izabran za poglavara Reda, trebalo bi da on u to vrijeme bude negdje provincijalom. U toskanskoj provinciji to nije mogao biti jer se, prema tadašnjim propisima, služba provincijala nije mogla neposredno ponoviti. Trebalo je, dakle, da bude izabran za provincijala u nekoj drugoj provinciji. No, izišlo je sasvim drugačije. Godine 1492. umro je Lorenzo, jedini dovoljno moćan i mudar da provede što hoće. Nadalje, sve je te kombinacije odlučno spriječio tadašnji poglavar Reda Francesco Nanni (Samson), pa je Dragišić bio čak i kažnjen i udaljen iz Toskane.

Nakon Nannijeve smrti Dragišićevi prijatelji ponovno su mu omogućili povratak u Italiju i povremeni uspon u crkvenoj karijeri, postao je najprije biskup a kasnije nadbiskup, te suradnik u komisiji za vjerski i ćudoredni nauk. Time što je Ivan Medici postao papom kao Leon X i Dragišićev san da postane kardinalom došao je blizu ostvarenja. Ipak, nije to postao, jer je Leon X vjerojatno imao prečih obveza, iako je bio vrlo privržen našem fra Jurju i iskazao mu pažnju na drugi način.

3. Dragišić kao učenjak i pisac

U Italiji se u XV vijeku probudilo snažno zanimanje za stare grčke i rimske pisce, pa su se onda počeli ugledati u njihov način mišljenja i umjetničkog stvaranja. I Dragišić je potpao pod taj utjecaj; jedno vrijeme kretao se u Bessarionovu krugu poštovatelja grčkih mislilaca (posebno Platona) a kasnije, u Firenci, u krugu što gaje okupljao Gemistos (zvani Plethon).

Dragišić je bio plodan pisac, ali kako je vještina štampanja bila tek nedavno (1455.) izumljena, a umnožavanje knjiga tim postupkom još vrlo skupo, desetak njegovih djela ostalo je u rukopisu. Od njegovih štampanih djela treba posebno istaknuti djela o logici (1488. i 1520.), o naravi anđela (1499.), o poslanju Jeronima Savonarole (1497.) i obranu Iv. Reuchlina (1517.).

Djelo o Savonaroli posebno je zanimljivo. Savonarola (1452-1498) jest dominikanac, koji se osjetio pozvanim da u zadnjem desetljeću 15. vijeka obrati grad Firencu ali i da izvede zaista potrebnu obnovu crkvene uprave. Dragišiću je bio povjeren zadatak da “raskrinka” i kao teolog da obori Savonarolu. Fra Juraj je postupio obratno i ustao u njegovu obranu: smatrao je da je taj dominikanac istinski prorok. Danas znamo da je Savonarola doduše živio isposnički i nastupao iskreno, ali i da je bio zanesen fanatik, koji je u borbi protiv stvarnog zla uništavao i neka istinska dobra.

Dragišiću valja priznati hrabrost, jer se svojim stavom zamjerio i papinskom dvoru i Medicima, s kojima je bio tijesno povezan. Izgleda da je i na njega, kao i na tolike druge slavne ljude (npr. Botticellija i Michelangela), magnetski djelovao lik toga neuobičajenog redovnika.

Zanimljiva je također i Dragišićeva obrana I. Reuchlina u njegovom sporu s njemačkim dominikancima. Oni su bili za to da se Talmud (skup jevrejskih vjerskih spisa nastalih od 2. do 6. vijeka, koji ponegdje napadaju i kršćanstvo) uništi, dok je Reuchlin zastupao da ga treba čuvati. U tom mišljenju podupro ga je i Dragišić; kako je spis posvećen caru Maksimilijanu, vjerojatno je imao i praktičnog učinka.

Taj bosanski izbjeglica prodro je do najvećih ljudi onoga vremena, jednog Lorenza Medicia, papa Julija II i Leona X, cara Maksimilijana, i uživao poštovanje u tadašnjim najkulturnijim krugovima. Bez sumnje je poznavao izbliza Botticellija, Michelangela, Bramantea, Rafaela i druge renesansne i humanističke velikane, a tako i svog zemljaka Lucijana Vranjanina (L. de Laurana), s kojim se mogao viđati u Urbinu. Krenuo je u životnu borbu za najviše znanstvene vrhunce nešto prekasno; taj početni zaostatak jednostavno se ne može nadoknaditi. Na sličan način osvetila mu se i presađenost u tuđu sredinu: znatan dio energije valjalo je utrošiti da se savlada “nedostatak” što je stranac. Uzevši sve to u obzir, on je postigao ono što je (sa svjetovnog gledišta) mogao postići.

*Tekst: Fra Ignacije Gavran iz “Putovi i putokazi III”

  1. Godine 1490. imenovan je provincijalom franjevaca u Toscani i dobio ime firentinske plemićke obitelji Salviati – de Salviatis. U razdoblju od 1487. do 1491. bio je profesor teologije i filozofije u Firenci. Nakon dolaska Francuza i pada Lorenza de’ Medicija, Dragišić biva zatvoren pa se 1495. vraća u domovinu. U Dubrovniku je po ovlaštenju podučavao filozofiju i teologiju te je postao generalni vikar Dubrovačke nadbiskupije.

2. De animae regni principe

U djelu “O vladaru kraljevstva duše” (De animae regni principe) se Dragišić bavi dokazivanjem postojanja slobodne ljudske volje. Djelo je prikazano kao rasprava tomista, koji pristaju uz tezu o primatu razbora i škotista koji pristaju uz tezu o primatu volje. U njemu objašnjava kako se čovjek voljom razlikuje od životinja te po njemu volja ima primat nad razborom.

3. De natura caelestium spirituum quos angelos vocamus

Dragišić je svoje najznačajnije teološko djelo “O naravi nebeskih duhova koje zovemo anđelima” (De natura caelestium spirituum quos angelos vocamus) napisao za vrijeme boravka u Dubrovniku. Djelo je napisano u obliku dijaloga i raspravlja o angelologiji.

4. Iza Dobrog Đure iz Srebrenice je ostalo 6 knjiga, a zabilježeno je da je 1514. godine, predložio reformu kalendara. Skoro 70 godina kasnije, papa Grgur XIII usvaja prijedlog reformi i 1582. godine, donosi tzv. Gregorijanski kalendar.

Dragišić se sam predstavljao kao Georgius de Srebrenica; Georgius de Argentina ili Georgius Benignus (Dobri Đuro).

5. “Po prirodi smo, naime, poneseni našim djetinjstvom i prisiljeni voljeti mjesta gdje smo kao djeca lazili”.

Dizajn i programiranje: Rusmir Gadžo (www.rusmirgadzo.ba)