Riječi o Srebrenici

RIJEČI O SREBRENICI

Priredila: Vernesa Manov           

Srebrn grad
povazdan srebrom bola jezdi!
I zemlji krvavoj je jasno šta je bilo!
I stablima I pticama!
I nebeskoj zvijezdi!

Srebrenica! 

Čitavo jedno poimanje stradanja nevinih ljudi u jednoj riječi!  Nigdje na svijetu ne postoji slučaj da se jednom rječju može opisati mržnja i zločin nad ljudskim rodom.  Ta riječ koja sve ostale riječi nadjača, posebno je važna u ovim danima, kada dan po dan koračamo prema julskim danima, onim kada su černaestogodišnjaka šutali, pa ubili…kada su tek rođenu bezimenu djevojčicu pokosili meci… i još na hiljade drugih srca rastali sa životima… kada je kutak zvani naša zemlja postao more suza nepreglednih! Ono Ramino kada doziva sina Nermina “DOLAMO” odjekuje svim vasionima i ćoškovima dunjaluka, odjekuje svim stranama svijeta, a opet, sve nekako stane u onu neizbrisanu suzu majke, majke zvane SREBRENIČKA. Ovim riječima i suzama bola pridružili su svoje emocije i učenice “Prve osnovne škole”Donji Vakuf, Jasmina Ajanović i Ilhana Draginović, interpretatorke poezije na poetskoj večeri autorice Vildane Stanišić posvećene Srebrenici u okviru programa “Srebrena nit”.  Čast mi je bila biti dio tužne, ali  humane priče u kojoj su moje učenice, članice novinarsko-jezičke sekcije, pokazale da i mlade umjetničke duše mogu i znaju iznijeti i teške terete duše poput ovih vezanih za Srebrenicu. Posmatrah njihova lica, mladalačka i divna po kojima su suze i damari  suosjećanja sa žrtvama treperili čineći se dijelom sveopćeg, humanog i svevremenog nezaborava onog što se desilo u julu 1995. godine u Srebrenici.

U nastavku pročitajte kako humano poimaju našu najveću ranu, zvanu Srebrenica, ove dvije umjetničke, spisateljske duše iz  “PRVE OSNOVNE ŠKOLE” Donji Vakuf.

KAPI KIŠE SU SUZE MAJKI SREBRENICE

                                                                                                                        Jasmina Ajanović

Sivo nebo.

Osjeti se neka težina u zraku. Osjeti se težina i tu, s lijeve strane. U stomaku neki čudan osjećaj.

U glavi haos. A snovi ne mogu naći mira.

Srebrenica!

U Potočarima će smiraj naći oni koji su odavno izgubljeni, ali ne i zaboravljeni. Nebo se otvorilo!

Kiša lije. Srebrenica!

Ove kapi kiše su suze majki Srebrenice. Ove kapi kiše su kapi krvi 8000 i još više nevinih, a opet ubijenih ljudi.

“Nermineeee…!”-odjekuje cijelom salom. Oči postaju mutne od suza koje naviru,a tijelom prolazi jeza.

“Nermineeee…!”- I sama se zapitam što te nema, šta si Bogu skrivio da te uzmu i ocu i majci i Srebrenici.

Kaže 8000 i još više ljudi… i Fatima – ni rođena kako treba, a umrla je.

Pogledam u ljude oko sebe. Nervozno stišću ruke, gutaju knedlu koja stoji u grlu i pokušavaju suzdržati suze.Nikom nije svejedno.Svi znaju šta znači 8372 mrtvih.

Svi znaju šta znači nevin, a mrtav! Svi znaju šta znači Srebrenica!

Svi znaju šta znači genocid. Danas Srebrenica tiho jeca jer kad je jecala i vrištala ’95. niko je nije čuo. Tokom cijele promocije duša kao da nema mira, nasmijala bih se, sretna što će majka moći otići na mezar sinu kojeg je toliko čekala, a onda mi suza krene, jer ipak, sin je mrtav.

Opet dignem glavu. Vidim ljudi nisu mogli suzdržati suze.

Plaču kao da su sami. Kao da nema nikog oko njih. Opet okrenem pogled ka podu i kao da vidim sve majke Srebrenice kako stoje na kućnom pragu i čekaju da im se sin pomoli na vrata.

Kao da ih vidim, kako čekaju u kuhinji da ih pitaju šta ima za večeru. Kao da ih vidim kako se i ove godine nadaju, a njih nema. Oni leže negdje pod zemljom.

Sve bi dali da mogu još jednom da zagrle te žene. A majka kao majka!

Sama bi prekopala svu zemlju ne bi li mu bar jednu kost našla. Sve bi dala da zna gdje joj je sin da mu prouči Fatihu, dotakne nišan i krene kući znajući da će tu doći i sutra.

Dolazim kući, puna utisaka. A najviše od svega puna sam tuge i boli. Ne može se o Srebrenici pričati, a da bude drugačije.

I dalje mi se po glavi motaju bolni izrazi lica, ljudi koji su bili tu.

I dalje razmišljam koliko je bolno otići iz grada u kojem u principu nije bilo spasa.

Otići i nemati hrabrosti da se više ikad vratiti, samo svratiti, proučiti Fatihu i nastaviti dalje.

A okovi kao da te vuku nazad! I onda pišete i lomite okove riječima na papiru! To vam je Vildana.

Žena kojoj se divim i kojoj sam zahvalna što nas je počastila divnim pjesmama, divnom promocijom i najbitnije od svega, divnom dušom.

VRISAK TIŠINE

                                                                                                     Ilhana Draginović

Još ih čujem.

Vidim ih.

Umorni se vraćaju kući poslije škole, poslije posla, ali sa osmijehom na licu.  Znaju da ih kući čeka topla pita. Njihova omiljena. Sretni su. Znaju da neko jedva čeka da čuje njihov korak, tako nježan, a jak.

Korak je to koji budi uspavanu travu i njen opijajući miris.

Ljeto.

Sunce topi i led i čovjeka.

Tek rijetki povjetarac svrati da osvježi teško vreli dan.

Na vratima ipak nasmijana žena stoji.  Raduje se susretu sa suprugom i sinom nakon napornog dana.

I sada je ljeto.

Ta žena i danas stoji na pragu istih vrata. Stoji i čeka.

Samo, nije baš nasmijana. Sa teškim je suzama u očima, svojim bolom i nadom.

Još čeka.

Nada se da će doći, iznenaditi je, osmijehom zamijeniti suze i bar još jednom pojesti najdražu im pitu.

Sve je spremila…samo da oni dođu…

Ali ne dolaze…

Uporno ih nema…

… 

O, SVIJETE…
…čuješ li me?

Čuješ li me, SVIJETE, jer čuo nisi kada te Srebrenica zvala  i  kada se gušila, gušila u poplavi od kiše suza jer se našla u moru krvi, krvi čistih, nevinih ljudi!

O, Svijete, šta sad vrijedi tvoje sažaljenje?

Šta vrijedi kad si bio slijep za Srebrenicu dok se borila za život protiv smrti, sama protiv svih? Sad je sve uzalud jer niko i ništa ne može vratiti sinove majkama, očeve kćerkama, muževe ženama, braću sestrama!

Ostaje samo suza!

TA  JE JEDNA KAP OD OKEANA TEŽA!

Ostaje sjećanje na sve bijele cvjetove Srebrenice jer se ne mogu i ne smiju zaboraviti!

Svijete, pogledaj!

Cilj je bio u tišini ukloniti Srebrenicu, ali Svijete, nije Vam uspjelo!

Znajte, pamtit’ će se, zaboraviti se neće JULI 1995.!

Da se nikada i nikome ne ponovi,
a da se vječno pamti SREBRENICA!

Dizajn i programiranje: Rusmir Gadžo (www.rusmirgadzo.ba)